5 stvari koje me naučila Elizabeth Gilbert

Spletom okolnosti knjiga Velika magija našla se po drugi put u mojim rukama. Kupila sam je davno prije kada sam pokretala blog i imala milijun pitanja u glavi, a jako malo odgovora. Knjigu mi je preporučila Iva koju svi znate sa bloga Bibliovca. Sada ja preporučujem Veliku magiju ljudima i prilikom preporuke opisujem je kao Holy Bible za sve koji su u nedoumici ili u strahu izložiti svijetu svoja razmišljanja, djela i svoj rad.

Listajući stranice knjige naišla sam na vlastite bilješke od prije par godina i olovkom podcrtane citate koji su me sada iznova prodrmali, potresli i naveli da pomislim: ”Ajme, ova žena je fantastična!” Iako sam već napisala recenziju, sada mi se čini poprilično mlaka naspram žestine osjećaja koje u meni pobuđuje. Ali, moram nekako pretočiti te osjećaje na papir, pa umjesto nove recenzije, sažela sam (jedva) sve lekcije u pet osnovnih koje me naučila ova knjiga i koje želim primjenjivati u svakodnevnom životu.

1. Ideje kao živa bića

Ovo razmišljanje je defintivno jedno od najzanimljivijih koje sam ikada čula. Elizabeth tvrdi kako su ideje živa bića. Nevidljiva živa bića koja lutaju od osobe do osobe ispitujući i tražeći plodno tlo gdje bi se mogle nastaniti. Obilazit će oko tebe i golicati ti maštu sve dok ne pristaneš raditi s njom. A ako ne pristaneš, ništa zato, odlazi ona u daljnju potragu. Otud dolazi onaj osjećaj kada misliš da ti je netko drugi ukrao tvoju ideju i nešto napravio s njom. Ne, ona nikada nije bila tvoja, ona je samo htjela raditi s tobom, ali ti nisi bio zainteresiran u tom trenutku i pronašla je nekoga tko je. Najčešći razlog odbijanja ideje je – strah. To me dovodi do sljedeće lekcije.

2. Strah – vječiti suputnik

Elizabeth je u svojoj knjizi nabrojala čitave dvije stranice strahova koji nam se pojave u glavi svaki put kada odlučimo nešto napraviti, upustiti se u nešto novo ili uvesti neku promjenu u životu. Koliko god ti strahovi izgledali smiješno tako ispisani na papiru, oni su itekako realni. Postoji strah od neuspjeha, od neugodnosti, od sramote, od razočaranja, od neiskustva, od neznanja pa na koncu čak i strah od uspjeha. Budimo realni, tko bi onda uopće pomislio na prihvaćanje ideje i kretanje na zajedničko putovanje kada moraš povesti i sve te strahove spakirane u isti kofer. Ali Elizabeth kaže da učiniš upravo to, nemoj negirati strah, povedi ga sa sobom, osiguraj mu mjesto, ali zabrani mu da u bilo kojem trenutku “preuzme kontrolu nad upravljačem.”. Strah – vječiti suputnik

Ima jedan strah, meni najgori, strah od sramote i tuđeg mišljenja. Koliko je samo dobrih ideja propalo, koliko postova obrisano, koliko tekstova neposlano jer što će drugi reći. Što će drugi reći na činjenicu da ti nešto piskaraš, stvaraš, kreiraš i još se usuđuješ smatrati to radom i trudom. Elizabeth na taj strah ima jedan, poprilično hladan, odgovor. On glasi: “Dušo, nisi centar svijeta.” Nisi toliko zanimljiv da bi se o tebi pričalo danima. Ljudi će pogledati to što si ponudio, dobaciti par otrovnih strelica koje ćeš stoički podnijeti jer “svaka akcija ima reakciju” i okrenuti se onome čemu najviše vole, a to je sebi i svojim problemima. Možda zvuči grubo, ali kako Liz kaže, u istom trenutku prokleto oslobađajuće.

3. Perfekcionizam je zakamuflirana mana

Kada opisujete sebe kao perfekcionista, smatrate li da vam je to vrlina ili mana? Prije ove knjige smatrala sam perfekcionizam vrlinom kojom sam se ponosila. Koja zabluda, koja greška! Elizabeth kaže da perfekcionizmom dovodimo stvari do savršenstva, ali upravo radi njega hrpu stvari uopće ne započnemo. Sada shvaćam onu rečenicu primjenjivu u svakoj branši i industriji:“Bolje imati iza sebe nekoliko projekata koji su dobri, možda čak i nezavršeni nego jedan koji je savršen.” Do prije ove knjige oštro bih se usprotivila na takvu izjavu jer ako nije gotovo i pritom savršeno, ima li smisla? Ima, itekako ima. Stvar je u iskustvu koje si prikupio na svakom od tih projekata, stvar je konstantnom učenju i radu, stvar je u brušenju svojih vještina. Sljedeći projekt postat će savršenim sam od sebe, bez onog mučnog osjećaja da ga moraš učiniti takvim. Perfekcionizam je zakamuflirana mana

4. Autentičnost iznad originalnosti

Koliko puta vam se u glavi počela oblikovati neka ideja, zamisao, ali pritom već toliko isfurana da ste je odmah odbacili? Ima li smisla raditi nešto što su već svi drugi napravili, istražili, napisali, objavili? Ima li smisla da i ja napišem recenziju neke knjige kada je prije mene to učinilo barem desetak kolega blogera i to vrlo kvalitetno? Elizabeth kaže da ima i ja joj vjerujem. Ona kaže da su pokušaji originalnosti često isfurani, a autentičnost je ta koja je danas privlačna. Možda su to drugi napravili, ali nisi TI napravio. Možda su drugi obradili temu o kojoj ti već duže vremena razmišljaš, ali nisi je ti obradio, nisi ti dodao onaj svoj “touch”. A možda upravo zbog toga ljudi čekaju baš tebe. Zato što si autentičan, zato što imaš svoj stil po kojemu si prepoznatljiv. I zato što, to što radiš, radiš zbog sebe. Autentičnost iznad originalnost

5. Ne slijedi strast, slijedi znatiželju

Ja nisam osoba koja je odmalena znala što želi biti u životu. Nisam imala zacrtan cilj kojeg sam se slijepo držala i cijeli život stremila prema njemu. Iskreno, ni dan danas ga nemam. I često sam se znala osjećati loše zbog toga. Često sam na rečenice: “Slijedi svoju strast!” znala osjećati kao da mi se nešto grči u stomaku jer kako da slijedim nešto kada to nešto nemam, odnosno ne znam što je. Završila sam ekonomski fakultet, radila u računovodstvu, predavala u školi, nedavno sam završila tečaj Web designa i  PHP Akademiju, član sam u dva čitateljska kluba i uz to sve volim pisati i ne mogu zamisliti dan bez čitanja. Zvuči li ovo vama kao iole logičan slijed životnih odabira? I poslije svega toga, još uvijek nisam pronašla svoju strast. Ali imam iskustvo koje mi je neprocjenjivo važnije negoli strast. Svaka od ovih mojih faza donijela je sa sobom nove ljude, nove vještine, nova razmišljanja i nove poglede na život. Sve to iskustvo skupljeno je zbog znatiželje, zbog isprobavanja, zbog izlaska iz zone komfora, zbog prevladavanja enormne količine straha od svega što vam može pasti na pamet. I vrijedilo je. Ne slijedi strast, slijedi znatiželju

O ovoj temi i slijeđenju znatiželje, izlaženju iz zone komfora i neprestanom traženju onog nečeg višeg u životu puno više zna Tea sa bloga Teatime pa možeš slobodno i tamo baciti pogled.

I to je to, pokušala sam sažeti sve ono što me ova divna knjiga naučila i preporučiti je svima, ali zaista svima da je pročitaju ili pogledaju neke od govora ove predivne žene i autorice. Link od meni najdražeg govora možete naći ispod posta. Dajte joj priliku, nećete se razočarati.

http://www.oprah.com/own-supersoulsessions/elizabeth-gilbert-the-curiosity-driven-life-video

signature-fonts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *