Iako je roman Čudo objavljen prije nekoliko godina, u moje ruke došao je tek kada su počele najave za istoimeni film koji je izašao ove godine. Kao svaki knjigoljubac, prvo volim pročitati knjigu pa zatim pogledati film kako bih sve likove i događaje sama uprizorila u svojoj glavi služeći se maštom, a potom na filmu pogledala kako izgleda plod nečije tuđe mašte.

U radnju knjige uvodi nas August Pullman, Auggie, desetogodišnjak koji nas upoznaje sa svojom neobičnošću. Naime, Auggie je jedan  običan desetogodišnjak neobičnog izgleda. On za sebe smatra da je običan jer voli sasvim obične stvari koje voli svaki desetogodišnjak. Voli se igrati, voli sladoled, obožava Ratove zvijezda i jako voli znanost. Najdraži dan u godini mu je Noć vještica, no ne zbog ukusnih slatkiša nego zbog toga što barem na jednu noć može postati netko drugi, netko od koga ljudi neće okretati glavu niti upirati prstom u njega.

Naime, Auggie ima rijetku deformaciju lica i zbog toga je do sada bio na 27 operacija. Zbog svih tih silnih operacija, Auggie nije mogao ići u školu pa ga je mama podučavala kod kuće. No, budući da bi sada trebao krenuti u peti razred, Auggijevi roditelji smatraju da bi ga trebali upisati u redovnu školu jer je mama postala sve lošija s razlomcima 🙂 I tako, Auggie kreće u peti razred i malo je reći da je prestravljen.

Sve do sada roditelji su ga štitili, uvijek su bili tu negdje kada bi netko uputio pogled pun gađenja prema Auggieju ili nešto ružno dobacio, no sada je prepušten na milost i nemilost svojim vršnjacima. Svi mi jako dobro znamo koliko može biti stresan prvi dan u novoj školi. Hoćemo li se uklopiti, hoćemo li se svidjeti drugima, što ako me ne budu voljeli? Sve su to pitanja koja su se vrtila u našim glavama kada smo kretali u prvi razred i kada smo upoznavali nove ljude. No, za većinu nas je to prošlo dosta bezbolno jer nismo iskakali iz mase ostalih, također preplašenih lica. No, što ako izgledaš kao Auggie? Kako se ponašati? Kako preživjeti taj prvi dan i te poglede?

Nakon prvih mjesec dana škole, Auggiejevi osjćaji bili su podijeljeni. Škola je bila super, profesori su bili odlični i prijateljski raspoloženi, uključio se u dodatne aktivnosti u sklopu sata znanosti i jako mu dobro ide. Ali, prijatelje je mogao nabrojati na prste jedne ruke. Stekao je nadimke poput Nakaze ili Freddy Krueger, a čuo je i da igraju igru koja se zove Kuga u kojoj svatko tko ga dodirne se zarazi kugom. Humorom je pokušavao ublažiti situaciju i svojim roditeljima ne pokazati kako se osjeća, no kada bi se zatvorio u svoju sobu, dok su mu suze klizile niz obraze pitao se zašto ne može biti normalan i izgledati poput sve druge djece. Auggie tada nije znao da je on pravo, malo čudo.

Knjiga je podijeljena u osam dijelova. Prvi dio nam priča August koji nas uvodi u cijelu radnju, a kroz ostale dijelove knjige tu istu radnju doživljavamo kroz viđenje ostalih likova. Jedan dio nam priča Via, Auggijeva starija sestra, zatim Justin, njezin dečko, pa Jack Will, Auggijev prijatelj itd. Ono što mi nedostaje u ovoj knjizi je dio u kojem će Auggijevi roditelji ispričati priču kroz svoje viđenje, kroz svoja osjećanja i strahove. Koliko god Auggieju bilo teško nositi se sa svojim izgledom, vjerujem kako se i roditeljima slamalo srce svaki put kada bi uhvatili krive poglede ili čuli razna dobacivanja ili kada bi saznali za još jednu operaciju kojoj se Auggie mora podvrgnuti.

Jako mi se sviđa i realnost ove knjige. Ona se najbolje vidi u dijelu kojeg priča Auggijeva sestra Via. Koliko god imala razumijevanja i ljubavi za svog malenog brata, ona u nekim trenucima osjeća usamljenost pa čak i ljubomoru jer roditelji, ni ne znajući to, svu pažnju usmjeravaju prema Auggieju i njegovim potrebama. Via se tako naučila brinuti sama o sebi i ne postavljati prevište pitanja. Ta doza ljubomore koju Via osjeća i pažnja za kojom žudi je posve normalan ljudski osjećaj. Drago mi je što je autorica to prikazala na tako iskren način.

U ovoj knjizi naišla sam i na jednog, meni jako zanimljivog lika koji se tu nekako našao možda i posve slučajno. Radi se o Auggijevom učitelju, profesoru Browne. Naime, on ima jednu zanimljivu metodu kojom odgaja svoje učenike jer škola je, pored obrazovne, i odgojna ustanova. Svaki mjesec profesor Browne na ploču ispiše jedno načelo odnosno pravilo o stvarno važnim stvarima. Zatim raaspravljaju o tom načelu i njegovom značenju te na koje načine je primjenjivo. Osim profesorovih načela, učenici također zapisuju svoja načela tijekom cijele školske godine te na kraju imaju svoju malu listu vlastitih načela. Odlična ideja!

Ono što je mene naučila ova knjiga jest empatija. Otvorila mi je jedan posve novi svijet u kojem je progovorila osoba koja je drugačija. Progovorila je o svojim osjećajima, strahovima i skrivenim željama. I sada kada razmišljam o svim onim situacijama kada sam se našla pored drugačijih, neuobičajenih ljudi ne znajući kako da se ponašam, što da kažem te najčešće buljila trenutak duže nego što je potrebno, odgovor je jednostavan – ponašaj se normalno. I ako će se ijedan izraz moći pročitati na tvome licu onda neka to bude izraz divljenja, nipošto sažaljenja, jer velika je hrabrost u njima.

Pravo ime autorice je Raquel Jaramillo, a Palacio je djevojačko prezime njezine majke. Knjiga “Čudo” njezin je prvi roman, a nakon toga napisala je roman “Auggie & ja – tri čudesne priče” u kojem je nastavila priču o Auggieju iz perspektive njegovih prijatelja uz puno više detalja o tome kako je Auggie utjecao na njihove živote. Ako želite vidjeti kako su radnju ovog romana pretočili na filmsko platno, pogledajte istoimeni film gdje Augusta glumi mladi Jacob Tremblay, koji je glumio u filmskoj adaptaciji knjige “Soba” dok roditelje malenog Auggieja glume Julia Roberts i Owen Wilson. Je li bolja knjiga ili film, prosudite sami 🙂