Marina Vujčić na književnoj sceni pojavila se sa svojim romanom Tuđi život 2010. godine, a od tada je sa svakim novim djelom sve više osvajala čitateljsku publiku, ali i kritičare. Njezine drame Umri ženski i Podmornica osvojile su nagradu Marin Držić, a sa romanom Susjed osvojila je nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015. godine. U suradnji sa Ivicom Ivaniševićem 2016. godine objavljuje i epistolarni roman Otpusno pismo. Ono što Marina odlično radi je psihološka karakterizacija likova i prodiranje u najdublje misli i osjećaje svojih likova te prikazivanje istih na uvjerljiv i empatičan način.

U ovom psihološkom romanu upoznajemo glavnog lika, Božu Belamarića, 45-godišnjeg diplomiranog filozofa koji živi u malenom dalmatinskom mjestu sa svojom ženom Klarom. Mala sredina i njezina ograničenost, neostvarenost u poslovnom svijetu, nezadovoljstvo u bračnoj zajednici, a možda čak i kriza srednjih godina naveli su Božu da jednog dana sjedne na vlak i bez prtljage i planova odlazi za Zagreb. Naumio je započeti novi život, daleko od svojih poznanika, i nada se da će mu promjena životnog okruženja donijeti onaj smisao kojeg toliko uporno traži.

No, kako je Božo dospio tu gdje je bio prije nego što se odlučio za novi početak?

Za početak, kriva odluka jedne noći u autu na stražnjem sjedalu dovela je do njegovog braka sa Klarom. Roditelji su ga usmjerili na donošenje odluke koja je, po njihovom mišljenju, bila jedina ispravna i moralna te je tako oženio Klaru koju nikada nije iskreno volio. Njihov brak sveo se kroz godine na uzajamno toleriranje i vješto izbjegavanje određenih tema ili činova. Zatim, bio je tu i njegov posao koji je za njega bio ponižavajuć. Naime, Božo je radio u zgradi Općine u svome mjestu kao urednik mjesnih novina, odnosno mjesnog biltena koji je izmišljen da bi se Boži dodijelio posao. Božo bi nažrvljao nekoliko tekstova na početku mjeseca, a onda ostatak mjeseca besposličario. Iako mu je posao omogućavao financijsku stabilnost, za njegov um i duh taj posao bio je strašno degradirajuć. U konačnici, društvo, odnosno nedostatak istoga, je također jedan od razloga zbog kojih se Božo odlučio na novi početak. Imao je samo jednog prijatelja u životu, kolegu Roka s fakulteta, s kojim je prekinuo sve kontakte kada se oženio iz jednog, jednostavnog razloga, a to je sram. Mislio je da će ga Roko osuđivati zbog života koji je Božo sada vodio, a koji je bio totalno drugačiji od onog o kojem je maštao dok su studirali.

Svo to nezadovoljstvo, frustriranost i neostvarenost godinama su sputavali Božu koji je sada odlučio tome stati na kraj. Naslijedio je pozamašnu svotu novca i odlučio bez ikakvih podsjetnika na stari život krenuti novim putem. Mi pratimo Božu kroz putovanje vlakom do Zagreba, smještaja i noćenja u hotelu te kroz pronalazak stana i pokušaje odbacivanja starih navika i starog načina razmišljanja.

Promatrajući Božu i čitajući o njegovim pokušajima bijega pitamo se je li to zaista moguće. Kako promijeniti navike koje stječemo cijeli život? Kako pobjeći od nekakvih nametnutih obrazaca ponašanja koje slijepo slijedimo cijeli život? Kako tome stati na kraj i kako zapravo početi ispočetka? Pitanja su to koja muče i našeg glavnog junaka Božu i u čiji um zavirujemo kroz cijeli roman i saznajemo sve što osjeća, što doživljava i protiv čega se bori. Autorica je na taj način uspjela stvoriti toliku empatiju i povezanost s glavnim likom iako su njegova razmišljanja ponekad komična i nelogična. Kako se Božo snašao u novom, velikom gradu, je li uspio u svom naumu da zaboravi na prijašnji život i način razmišljanja te da krene ispočetka, ostavit ću vama da saznate. Vjerujem kako će ovaj psihološki roman biti mnogima zanimljiv jer smo se svi ponekad našli u situaciji kada smo htjeli promijeniti neke stvari u svom životu, zatvoriti neka poglavlja te krenuti ispočetka. Također, ovaj roman obiluje citatima i tumačenjima teza Nietzschea, Pascala, Spinoze, Epikura, Freuda, Sokrata što samo dokazuje i potvrđuje načitanost autorice i njezinu vještinu psihološkog portretiranja likova.