Valent Pavlić – Evanesco

Kratke priče ne nalaze se često na mom repertoaru. Nekako uvijek naginjem k tome da uzmem roman pa se udubim u njega i pratim jednu priču i njezine likove od početka do kraja. Stoga je ova zbirka priča došla kao pravo malo osvježenje.

Za ovu zbirku pročitala sam same pohvale, uklapa se i u moj  Čitateljski izazov 2017. , i čak sam je predložila u svom Book Clubu za ovaj mjesec tako da sam imala priliku raspravljati i uživo o ovoj maloj dragocjenosti. Zašto kažem dragocjenosti? Zato što je mene ova zbirka toliko oduševila, toliko mi se uvukla pod kožu, toliko sam razmišljala o njoj, i na koncu, toliko sam oduševljena njezinim rečenicama.

Naslov Evanesco dolazi od latinskog glagola i u prijevodu znači nestajanje. To nestajanje kao glavna tema provlači se, po meni, kroz cijelu zbirku koja sadrži devet priča. Raspravljajući o ovoj knjizi u mom klubu, shvatili smo da je svatko na drugačiji način doživio ove priče. U tome je i cijela bit jer, kad se svi složimo oko nečega, gdje je tu uzbuđenje? Nekima je bila premračna i depresivna, neki su ovih devet priča doživjeli svaku posebno sa njezinim likovima, a neki su zaključili da su sve priče jednake. Meni osobno je svaka priča posebna na svoj način, ali glavna tema nestajanja, odnosno samoće i usamljenosti nalazi se u svakoj.

U prvoj priči Nedodirljivost govori se o postepenom nestajanju dodira i odluci glavnog lika o prekidanju bilo kakvog kontakta sa okolinom.

To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all. (2)

Prepoznavanje nam govori o mladiću i djevojci koji razmjenjuju poglede putujući u vlaku i čekaju priliku da saznaju nešto jedno o drugom, no kako se putovanje približava kraju, ta prilika nestaje.

To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.

Skakač je priča o dječaku Lucijanu koji živi na otoku na kojemu je vrijeme zapelo. Usamljen dječak na usamljenom otoku uspostavlja kontakt s morem kojeg želi zadržati što je dulje moguće.

To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all. (4)

Čekaonica mi je najdraža priča. Ili, jedna od najdražih. Dijana je djevojka koja zna nekoliko svjetskih jezika, poznaje sve znamenitosti svijeta, ali nikad ih nije vidjela. Naime, ona iz svog udobnog naslonjača gleda dokumentarne emisije o raznim krajevima svijeta i osjeća kao da poznaje svaki kutak Italije, Španjolske, Nizozemske… Do sada je uvijek pronalazila razloge zašto ne putuje, čeka završetak fakulteta, čeka stalan posao, čeka godišnji odmor. Malo me ova priča podsjetila i na mene jer i ja često pronalazim izgovore za neke svoje odluke u životu čekajući uvijek neki bolji ili savršeni trenutak. Je li Dijana otišla na putovanje ili ne, pročitajte sami 🙂

To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all. (5)

U priči San upoznajemo gospodina Revera koji cijeli svoj život bježi od svojih snova, a ljude koji se vode njima smatra slabićima. On ima čvrsto ukorijenjene životne navike kojih se slijepo drži, a jedino “društvo” su mu prolaznici i posjetitelji parka koje svaku večer gleda sa svog balkona. Jedne večeri gospodin Rever usne san od kojeg, čini se, ne može pobjeći.

To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all. (6)

Potraga mi je također jedna od najdražih priča. Ispričana je kroz lik unuka koji se na djedovoj sahrani prisjeća svih njegovih priča koje mu je ispričao za svog života. O nekim dijelovima djedovog života čuo je na desetke priča, a sve različite. No on je u svaku vjerovao. Fascinirao me način na koji je autor ovdje naglasio razliku između “običnih” ljudi koji svoje dijelove života prepričavaju točno onako kako su se dogodili i onih “neobičnih” koji uvijek dodaju mrvicu začina svojim pričama. Opet me ova priča podsjetila na mene i kako mi često znaju reći da se toliko uživim u prepričavanje nekih događaja da imaju osjećaj kao da su i sami tome prisustvovali, a ponekad, kažu oni, malo i preuveličam. Ne preuveličavam ja, samo malo ubacim mašte 🙂

potraga

Odsutnost nam govori o bračnom paru koji žive zajedno, a zapravo se ne sjećaju kada su se zadnji put vidjeli. Samoća je oboma najbolji prijatelj. Posao, obaveze, život ih je razdvojio, htjeli bi jedno drugome ponovno prići, ali ne mogu iznaći način.

Odsutnost

Oštrina progovara o starosti i strahu sa suočavanjem godina koje prolaze. Oduševljeno sam čitala kako Pavlić u ovoj priči pripovijeda kroz lik starca i to tako vjerodostojno da pomisliš da i on sam to trenutno proživljava. A priču prije govorio je o mladom bračnom paru, također tako vjerno. Priču prije te o djevojci koja pronalazi razloge i izgovore kako ne bi morala napustiti svoju zonu komfora. Uspio je ući u svaki lik i prikazati priču iz njegove perspektive.

Oštrina

I na koncu, priča Zaborav govori nam o tome kako bi to izgledalo kada bismo odlučili izbrisati sva sjećanja i uspomene koje imamo. Teodor je to pokušao, jednostavno mu se činilo da ima toliko loših i ružnih uspomena te je odlučio krenuti ispočetka, nauštrb svih onih dobrih sjećanja koje svatko od nas smatra malobrojnima.

Zaborav

Istraživajući malo po internetu, vidjela sam da nema puno autora koji pišu kratke priče. Razlog tome, naime leži u činjenici da je kratku priču zaista teško napisati. Ne znam, nisam pisala nikad ni kratke priče, ni roman, ali oni koji jesu kažu da je lakše napisati roman nego kratku priču. U romanu si možeš dozvoliti i neki dio koji će biti malo monotoniji, pa neki dio s kojim nisi baš zadovoljan, ali jednostavno ne znaš kako bi drugačije napisao. I sama Elizabeth Gilbert u knjizi Velika magija (recenziju možete pročitati ovdje) govori kako je u jednoj svojoj knjizi imala dio koji joj se nije sviđao, ali jednostavno nije znala što bi s njim i odlučila ga je tako i ostaviti. I svijet nije stao zbog toga. No u kratkoj priči jednostavno nema prostora za dijelove s kojima ne znaš što bi. Imaš desetak stranica. I to mora biti tako napisano da uvedeš čitatelja u priču, zaokupiraš njegove misli, napraviš preokret i postigneš onaj osjećaj kod čitatelja gdje on ne može doći sebi jer si ga uzdrmao i prodrmao u potpunosti. E takva je ova zbirka!

O Valentu Pavliću ne može se pronaći puno na internetu. Njegova bilješka o piscu sadrži informaciju da je rođen 1985. godine i koji je fakultet završio. I to je to. Kao prvo, činjenica da je rođen 1985. godine te polije hladnom vodom jer cijelo vrijeme dok čitaš, misliš kako ovo piše jedan čovjek na koncu svog života koji je kroz isti skupio toliko iskustva i razgovarao s toliko ljudi, proanalizirao tolike psihe i sve to pažljivo čuvao da bi na kraju života podijelio to sa ostatkom svijeta. A ono, zbirke napisane iz pera mladog čovjeka kojemu je ovo prva knjiga. Pavlić je izjavio na sajmu knjiga u Frankfurtu kako je autoru potrebno tek deset posto talenta, a devedest posto rada da bi bio uspješan autor. I to je točka na cijeli ovaj post. Samo rad, red i disciplina, dobar stari recept za uspjeh.

Previous

Diana Gabaldon – Tuđinka

Next

Mavis Cheek – Seksualni život moje ujne

3 Comments

  1. Zvuči veoma zanimljivo. Nešto što je po mom guštu. Obratit ću pažnju na ovu knjigu. Priče ili roman? Zavisi. Čitao sam priče zanimljivije od romana, to je činjenica. Šta je lakše napisati? Svakako priču, barem meni 🙂 Svaka čast čovjeku na izdavanju prve knjige koja je zbirka priča. Nešto što je u današnje vrijeme velika stvar i govori o njemu kao autoru puno toga. Obično se niko ne želi prihvatiti toga, a ja nikada nisam bježao od čitanja toga. Kao što rekoh, uživao sam u nekim pričama više nego u romanima. Jedino antologije znaju biti više promašaj nego zanimljivost 🙂

    • U zadnje vrijeme malo me što može oduševiti od knjiga (romana ili priča) tako da mi je ovo pravo osvježenje. Mislim da je stvar što se često povodim za nahvaljenim knjigama na drugim blogovima, stranicama i sl. pa se razočaram tako da mi je ovo zaista došlo kao pravo osvježenje jer sam dugo razmišljala o ovim pričama i onda još svašta nešto na netu pronađeš o autoru pa te još više pogodi. Tako da, zaista svaka čast 😀

      • Nisu li kritike samo subjektivna mišljenja, ma koliko se ljudi trudili da budu objektivni? Ako se nešto svidi meni, ne mora značiti da će se svidjeti i tebi i obrnuto 🙂 Ne treba se previše povoditi tuđim mišljenjima. Ili mi se nešto čita ili ne čita 🙂 A ovo mi se čita, jer mi baš djeluje zanimljivo. Čuvaj se ako se razočaram 😀

Leave a Reply

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén