Kako je jučer bio Svjetski dan knjige i autorskih prava, moja kolegica s bloga Čarolija riječi postavila je pitanje na svojoj stranici Zašto čitate? Iako je teško jednom obožavatelju knjiga navesti samo jedan razlog zašto čita, to pitanje me navelo da razmislim i o tome kako je i kada započela moja ljubav prema knjigama. Ne vjerujem kako je ta ljubav urođena, vjerujem da se može pojaviti u bilo kojem periodu života, potrebno je samo pronaći temu koja te zanima.

Kada sam bila mala sjećam se da je mama meni i bratu često čitala bajke. Bile su to one male knjižice koje su se uvijek nalazile na blagajnama trgovina i mislim da smo ih sve imali. Ono čega se sjećam najviše je to kako smo jedino na te knjižice pazili. Nismo baš bili djeca koja su pazila na svoje igračke i skupljala ih, kad god bi nešto kupili potrajalo bi svega par sati dok neki dio ne bi pokidali, izgubili, možda i pojeli. Moje barbike su vječito bile bezglave ili odvojene od svojih ekstremiteta, ali knjige su uvijek bile čitave. Toga se uvijek sjetim kada dođem nekome u posjetu, a vidim da djeca kidaju stranice slikovnica ili bajki i prave aviončiće od njih. Srce mi se stegne od tog užasnog prizora!

Moja prva ozbiljna literatura bio je serijal Pet prijatelja autorice Enid Blyton. Bilo je to negdje u nižim razredima osnovne škole kada sam otkrila čari gradske knjižnice. Nikad neću zaboraviti tu veselu družinu i koliko sam uživala u njihovim avanturama. Svojoj sestri, desetogodišnjakinji, posudila sam nedavno prvu knjigu tog serijala očekivajući da će me grliti od sreće što sam joj otkrila taj novi, uzbudljivi svijet. No nakon što sam potrošila pola dana objašnjavajući joj da nije u nikakvoj kazni jer mora čitati iako su praznici, da neki ljudi vole čitati i kad ne moraju i da se ne čita samo lektira, jedva je prihvatila knjigu. Nakon višetjednog mrcvarenja knjige od stotinjak stranica s velikim fontom, duplim proredom i slikama, zamolila me da joj više ne posuđujem knjige. Užasan šok i razočaranje 🙂

200px-Pet_prijatelja_na_otoku_s_blagomIzvor: https://bs.wikipedia.org/wiki/Pet_prijatelja

Moje čitanje svoj ozbiljan zamah uzelo je negdje pred kraj osnovne škole. Budući da živim na selu, moja obitelj bavila se, i još uvijek se bavi iako ne u tolikoj mjeri, poljoprivredom. Imali smo velike voćnjake i živjeli smo od prodaje naših proizvoda. Deset godina ljeta sam provodila sjedeći na klupi i prodavajući voće. Dakle, to je bio moj glavni posao od početka lipnja do kraja rujna. Činjenica da imam knjige kraj sebe mi je omogućavalo da izdržim sve te silne sate sjedenja. Tata je bio glavni dobavljač knjiga, a da bi mi ih dostavio morao je ići do grada u gradsku knjižnicu, što je bilo jednom u tjedan dana. U početku bih mu govorila točno koje knjige želim, a kada sam shvatila da ih pročitam u par sati ako budu neke male, ili eventualno dan, dva, rekla sam mu da mi više nije bitno koje knjige će mi donijeti samo da budu jako debele s puno stranica jer sam morala taj užitak čitanja razvući da traje do tatinog ponovnog odlaska u grad. Tu je bilo svega. Od trilera, krimića, ljubavnih romana, drama, serijala (najgore je bilo kad uzme treći dio nekog serijala) nije bilo važno, bitno je bilo da čitam. Iako sam znala da živimo od prodaje, svaki put bi u sebi opsovala kad bi netko stao kupiti voće jer sam morala prekinuti čitanje, a naravno, uvijek bi bio najzanimljiviji dio. Ono što me najviše fasciniralo, u negativnom smislu, bili su ljudi koji su mi prilazili i ispitivali me zar mi je toliko dosadno pa čitam ili još gore, evo sjest će oni sa mnom na par sati da mi prave društvo pa da ne moram čitati i da mi vrijeme brže prođe. Tek onda mi nikad sporije nije prolazilo.

Jedan dan će mi uvijek ostati u sjećanju. Padala je kiša i trebala sam unijeti štand i prekinuti prodaju. No, taman sam započela s čitanjem knjige koja mi je bila jako zanimljiva. Bila je to knjiga Trinaesta priča, autorice Diane Setterfield. Imali smo velik, i krošnjom bogat, divlji kesten pa sam sjela ispod njega kako ne bi kisnula. Mislila sam evo još samo jedno poglavlje, pa još jedno i tako sam sjedila pet sati ispod kestena dok je kiša padala iako se meni činilo kao da je prošao tek trenutak.  Imala sam mir, nije bilo kupaca, nije bilo nikakvih ometanja, ja sam jednostavno sjedila i pročitala tu knjigu do kraja koja me oduševila svojom mračnom atmosferom i napetošću. Inače, ta knjiga osvojila je nagradu Quills za najbolji debitantski roman, snimljen je i istoimeni film prema toj knjizi, a njezina nova knjiga se zove Bellman&Black. Da sada ponovno čitam Trinaestu priču, tko zna bi li mi se svidjela, ali uvijek će ostati posebna za mene zbog tog jednog kišnog poslijepodneva.

trinaestaIzvor: http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=22&id=117589#

Prodavajući tako godinama uz cestu, kroz moje ruke prošlo je jako puno knjiga. Sjećam se knjiga autorice Amande Quick (to je pseudonim, pravo ime autorice je Jayne Ann Krentz), povijesnih ljubavnih romana o djevama u nevolji i njihovim grofovima, barunima spasiteljima, zatim nezaobilazna Marija Jurić Zagorka i njezina Grička vještica i Jadranka te mi još dvije knjige odzvanjanju u glavi kad se sjetim toga razdoblja, a to su Šeširdžijin zamak, autor A. J. Cronin i Djevičanski plavo, autorice Tracy Chavelier. Znam da su bile jako potresne za mene u to vrijeme i da sam o njima jako dugo razmišljala.

Nakon svih tih pročitanih knjiga moj apetit za njima nimalo se nije smanjio, naprotiv, samo se povećava iz dana u dan. Sada već imam nekakav najdraži žanr, omiljene autore, ali i dalje istražujem. Svaka knjiga obogati me na svoj način. U nekoj naučim nove riječi, nakon nekih stvorim novo mišljenje o određenoj temi, neke mi opet daju puno novih tema za razmišljanje, s nekima se isplačem, onako pošteno, s nekima se nasmijem, neke me toliko naljute da se čudim sama sebi, a neke me opuste. Ali, nakon svake pročitane knjige, uvijek, baš uvijek narastem! <3