Ovo je knjiga s kojom sam započela svoj čitateljski izazov. Prekrižila sam stavku knjiga s jednom riječju u naslovu i upisala Otok. Autorica ovog romana dobila je  nagradu za najbolji književni debi 2007. godine i iako sam puno puta čula za ovaj roman, kao i za Povratak i Praskozorje, također romani ove autorice, nisam čitala ništa njeno sve dok mi sasvim slučajno Otok nije dospio u ruke.

Na koricama ovog romana piše da je to knjiga za plažu s dušom. Ono što mene zanima tko daje te etikete knjigama i tko je taj koji odlučuje je li knjiga za plažu ili ne. Pod knjigom za plažu ja percipiram lagano štivo koje čitamo kako bi se opustili ili koju čitamo onako, s pola mozga. Ne podrazumijevam tu sagu o tri naraštaja jedne obitelji koja je obilježena bolešću, patnjom i strahom. I zato mi smetaju ti bombastični natpisi na knjigama od strane ljudi koji možda čak nisu knjigu ni pročitali. Isto tako, tko zna koliko ljudi zaobiđe takve knjige zbog tog natpisa jer, koliko god to možda bilo nepošteno, knjiga za plažu nije baš neki kompliment za knjigu. No, sto ljudi sto ćudi, svrstajte ovu knjigu gdje god želite, ali pročitajte je jer je zaista vrijedna.

Radnja ovog romana započinje sa Alexis, djevojkom od 25 godina koja treba donijeti neke vrlo važne odluke u životu. Polako gubi zanimanje za posao koji trenutno radi, a također i za dečka Eda s kojim je već dugo godina u vezi. Zajedno s njim kreće na putovanje u Grčku te odluči posjetiti Plaku, maleno ribarsko selo na Kreti, rodno mjesto njezine majke Sofije. O tom mjestu ne zna gotovo ništa, kao ni o ostalim detaljima iz prošlosti njezine majke. Prije odlaska Sofija joj daje pismo za njezinu staru prijateljicu Fotini koja će joj ispričati priču o obitelji Petrakis. Priču o otoku Spinalongi.

Obitelj Petrakis brojala je četiri člana, majka Eleni (Alexina prabaka) koja je bila učiteljica u selu Plaka, otac Giorgios koji je imao svoju lađu kojom je prevozio namirnice na otok Spinalongu te dvije kćeri Maria i Anna. Spomenuti otok Spinalonga nalazio se preko puta Plake i na njemu se nalazila kolonija gubavaca. Grubo rečeno, taj otok je bilo mjesto gdje su ljudi zaraženi gubom, odnosno leprom, odlazili umrijeti. U to vrijeme, malo prije početka drugog svjetskog rata, nije još bio otkriven lijek za lepru, a ljudi su bili neuki i smatrali da se ona može prenijeti dodirom. Ako bi osoba primjetila mrlje na tijelu ili tamnije krugove koji su bili simptomi lepre, bila je dužna javiti se liječniku, spakirati  svoje stvari i zaputiti se na otok. Za mnoge je to značilo da tu osobu više nikada neće vidjeti.

Otok Spinalonga je stvarno mjesto poznato kao posljednja kolonija gubavaca u Europi. Kada razmislimo o tome da je postojalo mjesto na koje ljudi odlaze umrijeti, pretpostavit ćemo da je to mjesto bilo tužno, tiho, obavijeno velom bolesti i propadanja. No, Spinalonga je bila sve osim toga. Ljudi su ondje započinjali nov život. Budući da je lepra imala različite stadije napredovanja, neki su ljudi ondje živjeli i više od dvadeset godina. Morali su se prilagoditi novom životu i stvoriti uvjete za njegovo dostojanstvo. Birali su predstavnika koji je u ime cijelog otoka pregovarao s vlastima Krete i omogućio svojim ljudima uvjete kakvih nije bilo u okolnim mjestima. Ljudi su ondje gradili kuće, obrađivali zemlju, imali vlastitu tržnicu, kafiće, kino projekcije, kazališta. Sklapali su se brakovi, rađala djeca. Upravo je to ono što je mene najviše fasciniralo u ovoj knjizi. Ti ljudi. Svjesni su da su se zarazili bolešću kojoj nema lijeka. Svjesni su da moraju napustiti svoje bračne drugove, roditelje, djecu i prijatelje i započeti nov život u nepoznatom. Ali nisu se zavukli ispod nekog kamena i plačući čekali smrt, nego su prihvatili svoju sudbinu. “Kad ti život da limun, ti napravi od njega limunadu.” Točno tako. Naravno da im je bilo teško. Obuzimao ih je očaj znajući da im je obitelj tako blizu, a ne smiju ih vidjeti ni posjetiti. Ali sudbina im je bila drugačije zapisana i oni su je prihvatili na najbolji mogući način.

“Činilo se kao da vrijeme uopće nije teklo od trenutka kad je prvi put stupila na ovo mjesto pa sve do sad. Prije četiri godine bila je prepuna mržnje prema Spinalongi. U to doba smrt se činila neizmjerno boljom od izdržavanja doživotne kazne na ovom otoku, a evo kako je sad na trenutak zanijemjela zbog odlaska. “

Eleni je prva primjetila znakove lepre u obitelji i morala je otići na otok kada su njene djevojčice još bile vrlo malene i nepremne na život bez majke. Budući da je njezin muž Giorgis prevozio robu i namirnice na Spinalongu, Eleni se mogla viđati s njim svaki tjedan. No, lepra je kod nje brzo napredovala i ona je ubrzo nakon svog dolaska na otok izgubila bitku s tom bolešću.

“Mrtva je, rekao je tiho Giorgis. Nisu Lapakisa odale samo bore tjeskobe koje su mu se urezale na licu nakon zamorna dana. Muškarac jednostavno može osjetiti kada njegove žene više nema.”

Giorgis je ostao sam sa dvije kćeri, Mariom i Annom koje su bile jako različitog karaktera. Anna je bila temperamentna, strastvena djevojka koja se nije mogla pomiriti sa životom u Plaki i udala se za bogataša. Nova obitelj pružila joj je sve što je poželjela i ubrzo je zaboravila na svog oca i sestru koji su i dalje ostali živjeti skromnim životom u Plaki. Čitajući dalje roman susrest ćemo se sa ljubomorom, preljubima, patnjom zbog još jednog oboljenja u obitelji, čak i ubojstvom. Saznajemo i reakciju ljudi saznavši da je otkriven lijek i da uz pravilno liječenje mogu napustiti otok Spinalongu. Kako su primili tu vijest, jesu li s nestrpljenjem napustili otok i vratili se svojim obiteljima, tko su Sofijini roditelji te zašto je ona cijeli život šutila o svojoj prošlosti, sve to ostavljam vama da saznate sami.

Autorica romana izjavila je da je radila na njemu tri godine, a u međuvremenu 40 puta posjetila Spinalongu. Prikupila je osnovne povijesne činjenice, no nije htjela tražiti žive svjedoke, nego je cijela priča njezina fikcija. Nakon objave knjige javljali su joj se ljudi koji su živjeli na Spinalongi i izlječili se te su joj zahvalili što je opisala njihove emocije, sumnje te na koncu njihov život iako nije pričala ni sa jednim stanovnikom tog otoka. Mislim da je takva vrsta nagrade veća od bilo koje materijalne. I onda nema ni veze ako ti roman proglase knjigom za plažu <3

  spin.jpg  spinnn.jpg
Izvor: http://www.visitgreece.gr/en/greek_islands/crete/spinalonga    https://theswisswatchblog.com/2012/08/14/spinalonga-island/

Prema ovoj knjizi grčki producenti snimili su 26 serija pod nazivom To nisi, što na grčkom znači otok. Serija je ubrzo postala vrlo uspješna i ostvarila veliku gledanost. Trailer je u nastavku. Uživajte 🙂