Jojo Moyes – Me before you

Negdje početkom ove godine vidjela sam trailer za film “Me before you”. Bila sam oduševljena. Volim takve romantične komedijice, lagane, onako za opuštanje nedjeljom popodne, uz kavu i dekicu. U traileru sam vidjela da je film rađen po knjizi (nisu li svi?) i započela bezuspješnu potragu po knjižnicama. I tu uskače moj dragi, koji zna koji je najbolji poklon i znak pažnje jednom knjigoljupcu 🙂

Kada sam počela čitati knjigu očekivala sam još jedan u nizu ljubavnih romana sa srcedrapajućom pričom i sretnim završetkom. Nemojte misliti da imam nešto protiv takvih romana, kada sam bila mlađa, takvi su se često nalazili u mojim rukama 🙂 Ali i sada vjerujem da svatko od nas voli, s vremena na vrijeme, pročitati nešto lagano, romantično, nježno, uz onaj osmijeh od uha do uha tijekom čitanja, i uljepšati si dan sretnim završetkom knjige.

Što sam dalje čitala, knjiga me sve više iznenađivala. Louisa Clark živi s roditeljima, bolesnim djedom, sestrom i njezinim sinom. Puna kuća, a svi se financijski oslanjaju na Louisu koja prehranjuje obitelj radeći u restoranu. U dugogodišnjoj je vezi s Patrickom, sportašem koji se priprema na najvažniji događaj u svom životu, triatlon. To je Louisin život, ona za drugo ne zna, niti za čim žudi i smatra da ima sve što joj je u životu potrebno. Sve dok jednog dana ne ostane bez posla. Nakon detaljne pretrage poslova koji se nude, Louisa prihvaća posao njegovateljice paraplegičara. I ona je sama iznenađena kada joj jave da je upravo ona odabrana za taj posao, budući da nema nikakvog iskustva u tom poslu. Ono što je još više iznenadi je činjenica da osoba koju njeguje je mladić, malo stariji od nje, čangrizav i zajedljiv.

meb

Will Traynor je potpuno drugačiji karakter od Louise. Odnosno, bio je. Sve do nesreće koja ga je smjestila u kolica, oduzetog od vrata prema dolje. Bio je na vrhuncu svog života, imao je karijeru, novac, djevojku, odlazio na putovanja, skakao bungee jumping, ronio i istraživao morske dubine.. Jednostavno je živio život punim plućima. A sada, ni jednu kretnju ne može obaviti sam. Sve je pokušao u nadi da ponovno povrati moć svoga tijela. Odlazio je na razne vježbe, obavio niz operacija, pokušavao iz dana u dan. Ali nakon dvije godine pokušavanja koje nije polučilo nikakve rezultate, Will je odustao. A sada je dobio njegovateljicu čija odjeća ima svu lepezu boja, koja je vrckava i djetinjasta i koja je dobila zadatak da ne smije ostaviti Willa samog ni pet minuta. I tu počinje njihova love-hate story. Louisa pokušava na razne načine animirati Willa, povratiti mu nadu i objasniti da je život moguć i u takvoj situaciji. Will, s druge strane, pokušava objasniti Louisi da je život daleko od onoga što ona trenutno živi i da mora težiti ka promjeni. Promjeni dečka, promjeni svakodnevnice, promjeni mjesta boravka i načina razmišljanja… promjeni života. Will tvrdi da za njega života više nema, ovo što on trenutno je, njemu ne predstavlja razlog zbog kojeg bi ujutro otvarao oči. Hoće li mu Louisa i njezin optimističan pogled na svijet promijeniti razmišljanja?

Me-Before-You-Movie-soup.jpg

Kažu da je knjiga dobra onoliko koliko vam likovi dugo ostaju u glavi. Meni su se ovo dvoje poprilično zadržali. U ovoj knjizi nema dubine, nema rečenica nad kojima ćete se zamisliti ili koje ćete morati bilježiti jer su ostavile neki utisak na vas. Toga ovdje nema. Ovo je jedna priča koja je pitko ispričana. Ono nad čime ćete se zamisliti jest to kako se život u sekundi može promijeniti. Razmišljat ćete o tome što bi vi učinili da vas zadesi takva nesreća i osudi na život u kolicima. Bi li bili optimistični, razmišljali o tome kako se sve događa s razlogom i tražili neumorno taj razlog zašto se to baš vama dogodilo? Što mogu naučiti iz ovoga? Ili bi postali zajedljiva i čangrizava osoba koja reži na sve koji mu se približe? Ja sam optimist, uvijek pronalazim negdje nadu i uvijek mislim kako će stvari bit bolje. Ali razmišljajući o ovoj situaciji, nisam sigurna koliko dugo bih zadržala svoj optimizam. Mislim da postoji granica do koje je čovjek izdržljiv. Lako je reći trebaš se boriti, ne smiješ odustati, održati svoj super optimističan monolog o tome kako se netko treba ponašati i onda se ustati na svoje dvije zdrave noge i sa svojim dvjema zdravim rukama otvoriti vrata i izaći i ostaviti osobu koja se ne može pobrinuti za svoje osnovne potrebe. Imamo li pravo uopće govoriti takvim osobama što im je činiti? Kako se moraju ponašati? Od kuda nama pravo propovijedati takvim osobama što im je činiti s njihovim životom, niti znamo kako se osjećaju, niti smo ikada bili u njihovom položaju. Mislim da su svi pokušaji povratka Willove nade od strane Louise i njegovih ukućana bili zbog njih samih, da se oni osjećaju bolje kad vide Willov osmijeh, i da zamijene onu bespomoćnost koju konstantno osjećaju. I, na kraju, možemo li zamjeriti takvim osobama ako izgube volju za životom, ako ne žele više živjeti život u kojemu netko mora znati svaki put kad napune svoju vrećicu za nuždu i tu istu mijenjati? Ako ne možeš odobriti tuđu odluku, barem je prihvati. Prihvati odluku jer nikad, ali baš nikad ne možeš reći nekome da znaš kako mu je. Nitko to ne zna. I iako si možda bio ili jesi u takvoj situaciji, svi smo različiti karakteri i svatko od nas reagira na istu situaciju drugačije. Ono što prvo ljudima padne na pamet kada vide naslovnicu romana ili trailer za film, je romantična i dirljiva priča. Dirljiva je svakako, ali meni više životna i realna drama koja zahtijeva promišljanja, nego romantična priča.

P.S. Slike u postu su iz najave filma, čisto da si malo dočarate likove, ako se odlučite za čitanje. Ovaj tjedan idem u kino pa podijelim s vama dojmove. <3

bla

 

Previous

Tajne Griča

Next

Knjiga vs. Film – Me before you

1 Comment

  1. Sviđa mi se kako si to sročila. 🙂
    Ja baš razmišljam koja će biti prva knjiga o kojoj ću pisati i nekako mislim da će biti baš ova. 🙂
    A kad pogledamo film, moći ćemo još više komentirati i raspravljati, hihihi. Veselim se! 🙂

Leave a Reply

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén