“…Postoji ljubav koju doživljavamo donjim rubljem. Zabavna je petnaest minuta. Drugo, postoji ljubav koju doživljavamo glavom. Biraš muškarce koji odgovaraju tvojemu sklopu ili koji ne narušavaju previše tvoje životne planove. Ali oni te ne očaravaju. I treće, postoji ljubav koju osjećamo grudima ili solarnim pleksusom ili nečim između toga. To je ljubav kakvu želimo..”

Nina George, Mala pariška knjižara

Ovo je priča o baš toj ljubavi koja se osjeća grudima ili solarnim pleksusom kako i sama autorica navodi. Nina George je njemačka spisateljica koja je do sada napisala i objavila 26 knjiga, preko stotinu priča, više od šesto kolumni, ali tek s ovim romanom uspjela je postići svjetsku slavu jer je roman, za sada, preveden na 28 jezika. Još neka od njezinih nagrađenih djela su ljubavni roman Mondspielerin i kriminalistički roman Igra njezinog života.

Osim o ljubavi, ovo je knjiga o knjigama. Glavni protagonist ovog romana je Jean Perdu, knjižar od nekih pedesetak godina koji živi u pansionu u Parizu. Perdu je vlasnik plutajuće knjižare, odnosno knjižare koja se nalazi u malom brodiću na rijeci Seini. Naziv njegove knjižare me naprosto oduševio: La pharmacie litteraire – Književna ljekarna. On točno zna koja knjiga liječi koju bolest duše.

Htio sam liječiti osjećaje koji se ne smatraju patnjom i koji ne zanimaju ni jednog liječnika jer su navodno beznačajni i neshvatljivi. Onaj osjećaj kad ljeto dođe kraju. Ili spoznaja da više nemaš vremena pronaći svoje mjesto u svijetu. Ili tuga kad prijateljstvo postaje površno pa moraš nastaviti tražiti osobu s kojom ćeš provesti život. Ili tjeskoba na rođendansko jutro. Nostalgija za zrakom djetinjstva. Tako nešto.

I dok Jean svojim knjigama liječi kupce u svojoj maloj knjižari, sebe ne može nikako izliječiti od bolesti koja se zove neprežaljena ljubav. Naime, prije dvadesetak godina napustila ga je Manon, njegova muza, njegova prva i jedina ljubav, ostavivši mu pismo u stolu u njegovoj sobi. Ljut i povrijeđenog ega, Jean ne želi pročitati pismo misleći kako su u njemu tipični razlozi kojima Manon opravdava svoj nenadani odlazak. Pismo, stol i sve stvari koje ga podsjećaju na nju, kao i svoje osjećaje, zaključava u sobu koju više ne otvara. Sve do jednog dana, nakon dvadeset godina, kada u pansion useljava Catherine, uplakana i ostavljena žena, bez ijednog komada pokućstva. Jean tada otvara sobu i odnosi stol Catherini. Od trenutka kada je otvorio sobu, sva njegova sjećanja su navrla, napravivši na njegovoj duši male, sitne pukotine koje samo što se ne rasprsnu.

Perdu uskoro otkriva sadržaj pisma koje, prije dvadeset godina, nije imao snage ni hrabrosti pročitati. Bijes i razočaranje koje je sve ove godine osjećao pretvaraju se u osjećaj kajanja.

Uspomene su kao vukovi. Ne možeš ih zatvoriti i očekivati da te puste na miru.

Slabost, nemoć i neizdržljivost u potpunosti ga obuzimaju i on odvezuje konopce svoje male knjižare i kreće na put. Kreće u potragu za odgovorima. Želi zatvoriti jedno bolno poglavlje knjige svog života i započeti novo. Na tom putu pridružuju mu se Max, mladić koji je napisao svoj roman prvijenac Noć i ne može se nositi sa uspjehom i slavom koju mu je taj roman omogućio, kao i dvije mačke Kafka i Lindgreen. Oni kreću na put okruženi knjigama koje će im poslužiti kao zamjena za sve što im zatreba na putu.

Knjige će vas spasiti od gluposti. Od uzaludnih nada. Od loših muškaraca. Dat će vam ljubav, snagu, znanje. To je nutarnji život. Birajte.

U romanu se mogu pronaći i preporuke za čitanje, a na zadnjim stranicama ima čak i popis knjiga s napomenom koje bolesti liječi što me baš ugodno iznenadilo. Također, ovo je jedna od onih knjiga koje ne možete čitati bez papira i olovke. Svako malo može se pronaći lijepa misao, citat ili neke nove izmišljene riječi koje vam se urezuju u pamćenje.

Zvjezdana sol (odraz zvijezda u rijeci)

Sunčana kolijevka (more)

Obiteljsko sidro (stol za objedovanje)

No moram priznati da, osim lijepih misli i citata, sama knjiga me se nije posebno dojmila. Sama ideja o plutajućoj knjižari i njenom nazivu me oduševila, činjenica da je ovo knjiga o knjigama me također oduševila. Ali način pisanja mi se nije svidio. Početak mi je bio obećavajući, opis glavnog lika, njegova tajna, knjižara, knjige kao lijek.. No kada je krenuo na put, kao da je radnja stala. Nekoliko puta sam se uhvatila kako uopće ne pratim što čitam i moram se ponovno vraćati kako bih popratila radnju, a bilo je trenutaka kad sam se morala natjerati da pročitam ostatak. Žao mi je što ova knjiga nije imala značajniji utjecaj na mene jer sam joj se zaista radovala. Voljela bih da je više bilo riječi o samoj moći knjige i o njezinom ljekovitom djelovanju o kojem se toliko pisalo u početku knjige. Razočarana sam jer sam (opet) podlegla utjecaju javnosti i svoj toj euforiji koja se stvorila oko ovog bestellera.

I za kraj, jedna zanimljiva činjenica. Sva mala mjesta i sela iz ove knjige zaista postoje. Ljudi koji su iznajmili sobe u knjizi također postoje. I ,meni najdraže od svega, ovakve plutajuće knjižare zaista postoje. 🙂

plt